Istanbul 4. Dio - Džamije Istanbula, Turska
Minerati - Silueta grada
Istanbul je grad minareta, gdje se povijest ispisuje u kamenu i kupolama. Džamije su stoljećima bile središta vjerskog, kulturnog i društvenog života, ostavljajući neizbrisiv trag na silueti grada.
Svaka od njih nosi svoju priču. Neke su građene da veličaju sultane, druge iz zavjeta ili u čast voljenima. One su simboli moći, pobožnosti, umjetnosti i vizije, od Aja Sofije, koja je stoljećima dominirala horizontom, do Plave džamije, podignute kao arhitektonski izazov Sulejmanovoj veličanstvenoj viziji, pa do Çamlıca džamije, moderne interpretacije osmanske baštine.
Ovo je putovanje kroz džamije Istanbula – kroz priče o njihovoj izgradnji, značenju i tajnama koje kriju.
“Cami” (izgovara se džami) je turska riječ za džamiju i koristi se u Turskoj.
Aja Sofija – Sveta Mudrost
(Ayasofya Camii)
Ime Aja Sofija dolazi iz grčkog Ἁγία Σοφία (Hagia Sophia), što znači “Sveta Mudrost”. Nije nazvana po osobi, već po božanskoj mudrosti, koja je u kršćanskoj teologiji povezana s Isusom Kristom.
Kada je nakon pada Bizanta sultan Mehmed II ušao u Aja Sofiju, zatekao je tišinu. Pogled mu se podigao prema kupoli koja se činila beskrajnom, dok su ispod nogu ležale stoljetne ploče izlizane koracima careva i patrijarha.
“Prekrijte freske, neka ništa ne ostane vidljivo. Uklonite ikone. Ovdje će se sada čuti ezan.”
Pod njegovom naredbom dodani su minareti, a prvi poziv na molitvu prolomio se kroz grad. Aja Sofija nije srušena – preobražena je.
Izgrađena 537. godine, gotovo 900 godina bila je crkva prije nego što je postala džamija. Kroz stoljeća je mijenjala svoju ulogu, od bizantske bazilike do osmanske carske džamije, zatim muzeja 1935. godine, a danas ponovno služi kao džamija. Svaka preobrazba ostavila je trag, ali monumentalnost je ostala nepromijenjena. Nakon skoro 1.500 godina, i dalje stoji kao jedan od najvećih spomenika svjetske povijesti.
Arap džamija – Gotička džamija Istanbula (Arap Camii)
U srcu Galate stoji džamija koja ne nalikuje nijednoj drugoj u Istanbulu. Nema kupolu, a njezin minaret nalikuje zvoniku.
Nije ju sagradio sultan ni osmanski arhitekt. Podigli su je mletački dominikanci u 14. stoljeću kao crkvu svetog Pavla. Kada su Osmanlije preuzele grad, preobrazili su je u džamiju, ali njezina gotička arhitektura ostala je netaknuta.
Ime “Arap džamija” dolazi iz legende da su Arapi ovdje podigli prvu džamiju u Istanbulu tijekom opsade Konstantinopola u 8. stoljeću. Dokaza nema, ali priča je ostala.
Za razliku od ostalih džamija u Istanbulu, Arap džamija jedinstvena je po svojoj srednjovjekovnoj gotičkoj arhitekturi. Vrijedi je posjetiti jer pokazuje kako su se različite kulture i epohe ispreplitale, ostavljajući trag u svakom kamenu.
Eyüp Sultan džamija – Svetište osmanskih sultana (Eyüp Sultan Camii)
Sljedeća džamija koja je izuzetno vrijedna spomena je Eyüp Sultan džamija, poznata po svojoj svetosti. Smještena izvan starih gradskih zidina, uz Zlatni rog, ovo je najvažnije hodočasničko mjesto u Istanbulu.
Prema tradiciji, ovdje je pokopan Ebu Ejub el-Ensari, bliski pratitelj proroka Muhameda, koji je poginuo tijekom prve arapske opsade Konstantinopola u 8. stoljeću. Kada su Osmanlije osvojile grad, Mehmed II naredio je izgradnju džamije uz njegov grob.
Eyüp Sultan džamija bila je mjesto svečane krunidbe osmanskih sultana, gdje bi svaki novi vladar primio mač osvajanja kao simbol svoje moći.
Danas džamija privlači tisuće vjernika i posjetitelja. U dvorištu se nalaze grobnice osmanskih dostojanstvenika, a ulice oko džamije ispunjene su starim drvenim kućama i trgovinama s vjerskim suvenirima. Eyüp Sultan džamija i dalje je duhovno srce Istanbula, mjesto molitve i povijesti.
Fatih džamija – Džamija Osvajača
(Fatih Camii)
Mehmed II je odavno odlučio – kad osvoji Konstantinopol, podići će džamiju dostojnu sultana koji je ušao u grad kao pobjednik. Nakon što su gradske zidine pale, a Aja Sofija postala osmanska džamija, njegov pogled usmjerio se prema brežuljku gdje se uzdizala crkva Sv. Apostola, nekadašnje sjedište bizantskog patrijarha.
Tu više nije bilo mjesta za simbole poraženog carstva. Mehmed je naredio da se crkva sruši i na njezinim temeljima sagradi Fatih džamija, prvo veliko islamsko središte u novom osmanskom Istanbulu.
Džamija nije bila samo mjesto molitve. Oko nje su podignute medrese, knjižnica, bolnica i javna kuhinja – cijeli kompleks koji je postao obrazovno i duhovno središte carstva.
Danas, u dvorištu Fatih džamije, leži sultan Mehmed II. Njegov türbe mjesto je gdje vjernici i posjetitelji i dalje dolaze odati počast čovjeku koji je promijenio tijek povijesti.
Bajazidova džamija – Izazov Bizantu
(Beyazıt Camii)
Kada je sultan Bajazid II odlučio sagraditi džamiju koja će nositi njegovo ime, cilj mu je bio nadmašiti Aja Sofiju, ali i stvoriti pravi osmanski stil.
Za gradnju je angažiran Yakubşah ibn Islamşah, iako neki izvori spominju i Mimara Hayruddina. Legende kažu da je ime arhitekta kasnije izbrisano iz povijesti. Prema jednoj verziji, sultan ga je pogubio kako nikada više ne bi mogao ponoviti takvo remek-djelo. Druga verzija sugerira da je jednostavno pao u zaborav jer su ga nadmašili kasniji graditelji, poput Mimara Sinana.
Bajazidova džamija označila je prijelaz iz bizantskog u potpuno osmanski stil. Iako još uvijek nosi tragove Aja Sofije, već uvodi klasične osmanske elemente poput prostranog dvorišta, vitkih stupova i elegantnog rasporeda prostora.
Danas, nakon više od pet stoljeća, Bajazidova džamija ostaje jedan od najstarijih primjera osmanske monumentalne arhitekture u Istanbulu, svjedok epohe u kojoj je Osmansko Carstvo gradilo svoj vlastiti arhitektonski identitet.
Yavuz Selim džamija – Sam iznad svih
(Yavuz Selim Camii)
Visoko iznad Zlatnog roga, na vrhu jednog od sedam istanbulskih brežuljaka, stoji Yavuz Selim džamija. S ovog mjesta grad leži pod njenim nogama, baš kao što je nekoć pod Selimom I klečalo Osmansko Carstvo.
Džamiju nije sagradio on, već njegov sin – Sulejman Veličanstveni. Ne iz ljubavi, već iz dužnosti.
Selim, poznat kao Yavuz (Okrutni), proširio je Carstvo do Egipta i donio mu titulu kalifa, ali prema sinu je bio hladan, čak surov. Kažu da ga je Sulejman ovdje smjestio kako bi mu osigurao vječni tron nad carstvom koje je stvorio. Drugi šapuću da ga je time i kaznio – visoko iznad svih, ali daleko i sam.
Nema raskoši Süleymaniye, ni sjaja Plave džamije. Yavuz Selim je tiha, surova i jednostavna – baš kao sultan kojem je posvećena. No, njen pogled vlada Istanbulom. Možda baš zato što je izgrađena za onoga koji nikada nije znao što znači dijeliti moć.
Mihrimah Sultan džamija – Sunce i mjesec
(Mihrimah Sultan Camii, Edirnekapı / Üsküdar)
Kažu da se najveći trag u povijesti ne ostavlja mačem, već gradnjom. Mihrimah Sultan, kći Sulejmana Veličanstvenog, nije bila vojskovođa ni vladarica, ali iza nje su ostale dvije džamije – i legenda koja ih povezuje.
Prema priči, veliki arhitekt Mimar Sinan bio je zaljubljen u Mihrimah, no njihova ljubav nikada nije bila moguća. Umjesto toga, Sinan joj je posvetio dva remek-djela: jednu džamiju u Edirnekapıju, na najvišoj točki unutar zidina starog Istanbula, i drugu u Üsküdaru, uz more.
Ali tajna se otkriva tek na određeni dan u godini – 21. ožujka, prvog dana proljeća. U trenutku zalaska sunca iza minareta džamije u Edirnekapıju, na drugoj strani grada, u isto vrijeme izlazi mjesec iznad džamije u Üsküdaru.
Mihrimah na perzijskom znači Sunce i mjesec. I tako, stoljećima nakon što su živjeli, Sinanova poruka i dalje svijetli na nebu Istanbula.
Şehzade džamija – Džamija izgubljenog sina (Şehzade Camii)
Kad je Sulejman Veličanstveni izgubio svog voljenog sina Mehmeda, tuga je ispunila dvor. Mehmed je bio njegov najstariji sin, nasljednik prijestolja, pametan i voljen. Umro je 1543. godine, u dobi od samo 22 godine.
U znak sjećanja, Sulejman je dao sagraditi džamiju kakvu do tada Istanbul nije vidio – Şehzade džamiju, posvećenu njegovom izgubljenom sinu. Za taj zadatak izabrao je Mimara Sinana, koji je ovu džamiju kasnije nazvao “svojom vježbom”, jer će tek kroz nju steći iskustvo za svoja kasnija remek-djela.
Džamija je harmonična i simetrična, s četiri vitka minareta i prepoznatljivim rasporedom kupola. Iako nema veličinu kasnijih Sinanovih djela, njezina priča i elegancija daju joj posebno mjesto u osmanskoj arhitekturi.
U dvorištu džamije nalazi se Mehmedov türbe (grobnica), mjesto gdje je Sulejman često dolazio. Şehzade džamija ostala je trajni spomenik izgubljenom sinu i sultanskoj tuzi.
Sulejmanija džamija – Gradnja za vječnost (Süleymaniye Camii)
Kada je Sulejman Veličanstveni naručio izgradnju džamije koja će nositi njegovo ime, želio je nešto što će nadmašiti sve dotadašnje građevine u Istanbulu. Za taj zadatak izabrao je Mimara Sinana, najvećeg osmanskog arhitekta.
Prošlo je već nekoliko godina, a završetka još nije bilo na vidiku. Sulejman je obilazio gradilište, promatrajući golemi, ali nedovršeni svod. Pogledao je Sinana i upitao:
“Sinane, gradimo džamiju ili carstvo?”
Sinan je mirno podigao pogled i odgovorio:
“Ne gradim za danas, gradim za vječnost.”
Sulejman je šutio nekoliko trenutaka, a zatim kimnuo glavom.
Sinan je mjesecima proučavao svjetlost i sjenu, tražeći savršeni raspored prozora. Legenda kaže da je promatrao kako ptice ulijeću kroz otvore i biraju najsvjetlija mjesta, prema čemu je dizajnirao sustav osvjetljenja.
Kada je džamija konačno dovršena, postala je više od mjesta molitve. Oko nje su podignute medrese, bolnica, hamam, gostinjac i javna kuhinja za siromašne.
Danas, četiri stoljeća kasnije, Süleymaniye i dalje dominira Istanbulom. Sinanov odgovor ostao je zapamćen – gradili su za vječnost, i uspjeli su.
Rüstem-pašina džamija – Džamija čovjeka iz sjene (Rüstem Paşa Camii)
Rüstem-paša nije bio sultan, ali je vladao kao da jest. Veliki vezir, zet Sulejmana Veličanstvenog, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi svog vremena. No, povijest ga ne pamti samo po moći – nego i po spletkama.
Bio je ključni čovjek u padu i smaknuću sultanovog prvog sina, Mustafe, čime je osigurao da Sulejmanov prijestol naslijedi njegov sin s Hürrem Sultan – Selim II. Neki su ga smatrali lukavim političarem, drugi izdajnikom koji je uništio jednu od najjačih osmanskih dinastijskih loza.
Imao je bogatstvo da sagradi monumentalnu džamiju, ali ne i pravo da joj da carske razmjere. Nije bio sultan. Njegova džamija ne dominira gradom, skrivena je iznad niza trgovina, između ulica blizu Egipatskog bazara. No, ono što nije mogao pokazati izvana, nadoknadio je iznutra.
Unutrašnjost Rüstem-pašine džamije obložena je najfinijim iznik pločicama tog doba – tirkiznim, plavim i crvenim motivima cvijeća i arabeski. Priča se da je želio najljepšu unutrašnjost ikada viđenu, jer nije mogao graditi više od sultana, ali je mogao graditi ljepše.
Danas ostaje skriveni dragulj Istanbula, dokaz da moć ne traje vječno, ali ono što se izgradi – traje.
Sokollu Mehmed-pašina džamija – Vezir i četiri sveta kamena
(Sokollu Mehmed Paşa Camii, Kadırga)
U Istanbulu postoje džamije koje su gradili sultani i one koje su podigli ljudi koji su vladali u njihovo ime. Sokollu Mehmed-pašina džamija u Kadırgi, sagrađena u 16. stoljeću, pripada ovoj drugoj skupini. Podigao ju je veliki vezir Sokollu Mehmed-paša, moćnik koji je služio trojici sultana i vodio Osmansko Carstvo u njegovom zlatnom dobu.
Ali ova džamija krije nešto što nijedna druga nema – četiri fragmenta Crnog kamena (Hacerü’l-Esved) iz Meke, ugrađena u unutrašnjost. Smješteni su:
Iznad ulaznih vrata – Iznad mihraba (molitvene niše) – Na minberu (propovjedaonica) – Iznad ulaza u minber.
Bez obzira gdje vjernik stoji, uvijek može pogledom dotaknuti Meku.
Priča kaže da je Mehmed-paša, podrijetlom bosanski kršćanin, želio džamiju koja će biti njegov duhovni zavjet. Naručio ju je od Mimara Sinana, najvećeg osmanskog arhitekta, i dobio remek-djelo – džamiju koja se ne ističe veličinom, već savršenim proporcijama i smirenom elegancijom.
No, koliko god bio moćan, sudbina nije bila na njegovoj strani. Sultan Murad III dao ga je ubiti, a njegov uspon završio je u krvi. Džamija, međutim, i dalje stoji – tihi zavjet čovjeka koji je vladao Carstvom, ali nije mogao vladati vlastitom sudbinom.
Yeni džamija – Džamija triju sultanija (Yeni Camii / Nova džamija)
Kada je sultanija Safiye, majka sultana Mehmeda III, 1597. godine započela gradnju džamije uz Zlatni rog, imala je jasnu viziju – monumentalnu građevinu koja će dominirati obalom i potvrditi moć dinastije. No, sudbina joj nije bila naklonjena.
Već nakon nekoliko godina gradnja je stala. Političke spletke, pobune i smrt Mehmeda III oduzele su Safiye svaku moć, a džamija je ostala nedovršena i napuštena. Više od pola stoljeća, zidovi su stajali napola izgrađeni, zatrpani pijeskom i prašinom vremena.
Tek 1660. godine, sultanija Turhan Hatidže, majka Mehmeda IV, odlučila je završiti ono što je njezina prethodnica započela. Radovi su nastavljeni, i napokon, nakon 66 godina, džamija je bila dovršena.
Smještena tik uz Egipatski bazar, Yeni džamija svojim elegantnim minaretima i prostranim dvorištem stoji kao podsjetnik na žene koje su iza kulisa vladale carstvom. Jedina je carska džamija koju su gradile sultanije, simbol političke snage žena koje su povlačile konce iz sjene.
Sultan Ahmedova džamija – Džamija šest minareta
(Sultanahmet Camii / Plava džamija)
Gradnja je započela 1609. godine, a Ahmed je često obilazio gradilište. No kad su se minareti počeli uzdizati, savjetnici su mu prišli s brigom.
“Sultane, vaša džamija ima šest minareta. Samo sveta džamija u Meki ima toliko. Kažu da ste se izjednačili s njom.”
Kada je sultan Ahmed I naručio izgradnju džamije koja će nositi njegovo ime, želio je nešto što će nadmašiti Süleymaniye džamiju i podsjetiti na Aja Sofiju. Za taj zadatak odabrao je Sedefkara Mehmeda Ağu, učenika Mimara Sinana, i dao mu jasnu zapovijed:
“Sagradi nešto što će ostati iza mene kao moje najveće djelo.”
“Mehmede, jesi li me čuo kad sam tražio zlatne minarete?”
“Jesam, veličanstveni sultane,” poklonio se arhitekt. “No, umjesto ‘altın’ (zlatnih), čuo sam ‘altı’ (šest) minareta. I tako su nikli.”
Ahmed je na trenutak šutio, a zatim se osmjehnuo.
“Neka ostanu. Ako smo uznemirili Meku, podignite joj još jedan minaret. Moje djelo neće biti manje zbog toga.”
I tako je u Meki sagrađen sedmi minaret, a Sultan Ahmedova džamija ostala je jedina u Istanbulu sa šest minareta.
Danas je poznata kao Plava džamija, zbog više od 20.000 iznik pločica koje u plavim tonovima ispunjavaju unutrašnjost. No, njezina prava moć leži u dojmu koji ostavlja – šest minareta i golema kupola dominiraju panoramom Istanbula, pričajući priču o sultanu koji je htio ostaviti trag veći od svog života.
Nuruosmaniye džamija – Svjetlo promjene (Nuruosmaniye Camii)
Dok su osmanski sultani gradili monumentalne džamije koje su odražavale moć i tradiciju, sultan Mahmud I želio je nešto drugačije. Godine 1748., u doba kada je europski barok ulazio u osmansku arhitekturu, započela je gradnja Nuruosmaniye džamije – prve carske džamije koja se odmaknula od klasičnog osmanskog stila.
Smještena na samom ulazu u Veliki bazar, trebala je biti simbol prosperiteta i prosvjetljenja – otuda i njezino ime, Nuruosmaniye (Svjetlo Osmanskog Carstva). Sultan je želio da sunčeve zrake nesmetano ulaze unutra, obasjavajući prostor kao znak bogatstva i napretka.
No, Mahmud I nikada nije vidio njezino dovršenje. Gradnju je dovršio njegov nasljednik, Osman III, poznat po svojoj nesnošljivosti prema ženama – toliko da je zabranio njihov boravak u dvoru.
Za razliku od starijih osmanskih džamija, Nuruosmaniye nema težinu prošlosti, već lakoću svjetlosti. Prozračna, svijetla i elegantna, ostavlja dojam prostora koji nije stvoren da dominira, već da u njega uđe nešto novo – bilo to sunce, trgovci s bazara ili dah promjene koji se širio carstvom.
Laleli džamija – Prolazi sve
(Laleli Camii)
Kažu da je sultan Mustafa III bio zabrinut za sudbinu Osmanskog Carstva. Znao je da su vremena nesigurna i tražio je odgovore od učenih ljudi i duhovnih učitelja. Među njima je bio i Laleli Baba, cijenjeni derviš, za kojeg se govorilo da vidi dalje od drugih.
Jednog dana, sultan ga je upitao:
“Hoće li moje carstvo trajati?”
Derviš ga je pogledao i odgovorio:
“Sagradi džamiju, pa ćeš vidjeti što će biti.”
Sultan je vjerovao da mu je Laleli Baba dao tajni recept za stabilnost carstva. Ako izgradi džamiju, osigurat će svoju ostavštinu i budućnost Osmanskog Carstva. Tako je naredio gradnju Laleli džamije, smještene uz trgovačke puteve, među trgovcima i putnicima, gdje će uvijek biti života.
No, sudbina je imala drugi plan. Mustafa III umro je ubrzo nakon što je džamija dovršena, a Osmansko Carstvo nastavilo je slabiti.
Tada su neki shvatili značenje derviševih riječi. Džamija je opstala, ali carstvo nije. Sultan je očekivao da će gradnja učvrstiti njegovu vladavinu, no zapravo je ostavio samo kamen, dok su moć i carstvo nestali.
Ortaköy džamija – Glas mora (Ortaköy Camii)
Te noći sultan Abdulmecid I dugo je gledao u Bospor, promatrajući kako mjesečina pleše na površini vode. Misli su mu bile nemirne, umoran od briga, konačno je sklopio oči.
“Sagradi džamiju ovdje,” šaptali su valovi. “Između kopna i vode, između Istoka i Zapada. Neka bude svjetionik mira.”
Kad se probudio, more je bilo tiho, ali zapovijed je ostala u njemu. Pogledao je prema Ortaköyu i znao što treba učiniti.
Bilo je to 1854. godine, u vremenu kada je Osmansko Carstvo sve više gledalo prema Europi. Zato nije iznenađenje da je džamija sagrađena u baroknom stilu, koji je do tada bio rijedak u osmanskoj arhitekturi. Za njezinu izgradnju zaduženi su bili Garbis i Nigoğayos Balyan, arhitekti koji su oblikovali viziju kasnog Carstva.
Danas, Ortaköy džamija možda nije najveća ni najstarija u Istanbulu, ali je jedna od najfotografiranijih – jer malo koja džamija može biti ljepše smještena od one koju je tražilo samo more.
Dolmabahçe džamija – Džamija posljednjih sultana (Dolmabahçe Camii)
Dok su osmanske džamije stoljećima bile simbol moći i pobožnosti, Dolmabahçe džamija priča drugačiju priču. Sagrađena 1855. godine, nije podignuta u doba širenja Carstva, već u njegovim posljednjim desetljećima, kada su sultani sve više tražili europski sjaj kako bi prikrili unutarnju slabost.
Naručila ju je sultanija Bezmialem Valide, majka sultana Abdulmecida I, ali ju je nakon njezine smrti dovršio sam sultan. Poput palače Dolmabahçe, koja se uzdiže u njenoj blizini, i džamija je spoj neoklasičnih, baroknih i osmanskih elemenata, odražavajući prijelazno doba u kojem je nastala.
No, koliko god bila raskošna, sudbina joj nije donijela slavu velikih prethodnica. Bila je posljednja carska džamija sagrađena pod sultanima koji su još vladali u punoj moći. Nakon nje, Osmansko Carstvo više nikada nije gradilo džamije kao znak moći – samo kao znak sjećanja.
Danas, Dolmabahçe džamija stoji uz Bospor, okružena palačom i morem, kao podsjetnik na doba kada su sultani pokušavali živjeti kao europski monarsi, dok su im se prijestolja ljuljala pod nogama.
Pertevniyal džamija – Tiha ostavština (Pertevniyal Valide Sultan Camii)
U osmanskom Carstvu majke sultana često su imale veću moć nego sami vladari. Pertevniyal Valide Sultan, majka sultana Abdulaziza, bila je jedna od njih – utjecajna, čvrsta i beskompromisna. No, moć u Topkapiju uvijek je dolazila s cijenom.
Pertevniyal nije bila žena dvorskih intriga – ona je bila borac. Njezina riječ se slušala, njezine odluke krojile su sudbinu Carstva. Sina je uzdizala kao nepokolebljivog vladara, ali Osmansko Carstvo više nije bilo mjesto nepokolebljivih. Svijet se mijenjao, a Abdulaziz nije mogao pratiti ritam tog vremena.
Godine 1876., nakon godina političkih previranja i sukoba s reformistima, Abdulaziz je svrgnut i zatvoren u palaču Čırağan. Nekoliko dana kasnije, pronađen je mrtav. Rekli su da je sam sebi prerezao vene, ali malo tko je vjerovao u to.
Pertevniyal je izgubila sve – moć, sina, položaj. Ono što je ostalo bila je njezina džamija.
Nije tražila monumentalnu građevinu ni simbol carske moći. Njezina Pertevniyal Valide Sultan džamija, dovršena 1871. godine, bila je mješavina stilova – neogotika, barok, osmanska ornamentika, sve spojeno u nešto što je više nalikovalo snu nego klasičnoj džamiji. Možda zato što je znala da dolazi kraj – a kada moć nestane, ostaje samo ono što je izgrađeno.
Danas, Pertevniyal džamija stoji u Aksarayu, skrivena u ritmu ulica koje ne pamte njezinu priču.
Şakirin džamija – Svjetlost i tišina (Şakirin Camii)
Şakirin džamija, dovršena 2009. godine, nije djelo sultana ni velikih vezira. Nije nastala u doba osvajanja ni vrhunca moći. Ali njezina prisutnost jednako je snažna.
Oblikovala ju je Zeynep Fadıllıoğlu, prva žena koja je dizajnirala unutrašnjost jedne značajne džamije u Istanbulu. Nema masivnih zidova koji zatvaraju prostor, nema teških ukrasa koji guše svjetlost. Staklene plohe puštaju sunce da ispunjava molitveni prostor, mihrab blista u tirkiznim nijansama, a golemi luster lebdi poput nebeskog svoda.
Ali njezina priča ne leži samo u dizajnu. Podignuta je uz groblje Karacaahmet, gdje stoljećima počivaju osmanski veziri, učenjaci i obični ljudi. Ovdje nema carske pompe ni monumentalnih vrata, samo tišina onih koji su došli ispratiti ili se prisjetiti.
Dok druge džamije pripovijedaju o onima koji su vladali, Şakirin pripada onima koji dolaze u tišini – između sjećanja i molitve, između svjetlosti i prolaznosti.
Çamlıca džamija – Novi horizonti (Çamlıca Camii)
Istanbul je grad minareta, ali nikada nije imao džamiju ovakvih razmjera. Çamlıca džamija, dovršena 2019. godine, ne oslanja se na prošlost – ona je stvorena da dominira sadašnjošću. Podignuta na najvišoj točki grada, njezini šest minareta probijaju horizont, a kupola gleda prema Bosporu, Mramornom moru i Anatoliji, kao da se ne obraća samo gradu, već cijelom svijetu.
U njezinim dvoranama ne odzvanja samo molitva – tu su muzej, knjižnica, galerije i konferencijske dvorane. Çamlıca je istovremeno spoj tradicije i ambicije, spomenik vremenu koje traži vlastiti identitet.
Neki će reći da joj nedostaje duša starih osmanskih džamija, drugi da je ona njihov logičan nasljednik. Ali jedno je sigurno – sve što uđe u Istanbul, prvo će baciti pogled na Çamlıcu. A ona će ga dočekati, nepomična iznad grada, vidljiva sa svih strana.
Galerija fotografija - Istanbul 3. Dio - Džamije Istanbula, Turska
