Istanbul 5. Dio - Azijska strana, Turska
Mostom do Azije
Prvi most koji je spojio Europu i Aziju u Istanbulu nije bio od čelika i betona, već od dasaka položenih na brodove. Prema Herodotu, još u 5. stoljeću pr. Kr., perzijski kralj Darije I izgradio je pontonski most kako bi preveo svoju vojsku na osvajanje. Osmanlije su stoljećima sanjali o trajnom mostu preko Bospora, ali tek 1973. godine, za 50. obljetnicu Republike Turske, dovršen je prvi pravi most – Bosporski most (15 Temmuz Şehitler Köprüsü).
Ovaj most je inženjersko čudo – on je granica i veza, mjesto gdje se svakodnevno prelazi iz Istoka na Zapad.
Tijekom večeri, njegove svjetlosne instalacije presijavaju se na vodi, dok ispod njega prolaze brodovi puni robe i putnika, baš kao što su to činili karavanski brodovi iz Bizanta i Osmanskog Carstva.
Danas, Istanbul spajaju tri velika viseća mosta – Bosporski most (1973.), Most sultana Mehmeda Osvajača (1988.) i Most sultana Selima Groznog (2016.).
No, Bospor nije samo premošten odozgo – ispod njega prolazi Marmaray, podvodni željeznički tunel koji povezuje europsku i azijsku stranu grada, te Eurasia tunel, namijenjen automobilskom prometu.
Bosporski tjesnac stoljećima je bio vitalna trgovačka ruta, a danas, kroz mostove, tunele i pomorski promet, Istanbul i dalje ostaje ono što je oduvijek bio – čvorište između svjetova, središte trgovine i nezaobilazna stanica na putu između Europe i Azije.
Azijska strana – Tišina iza Bospora
Azijska strana Istanbula oduvijek je imala važnu ulogu u povijesti grada. U doba Bizantskog Carstva, bila je ključna za pomorsku trgovinu i prijelaze preko Bospora, no tek s dolaskom Osmanlija postala je prava oaza u odnosu na gužvu europske strane. Iako je bila dom za radničke kvartove i manja naselja, na ovoj strani su se počele razvijati i luksuzne rezidencije, daleko od svakodnevnih političkih i vojnih događanja u centru grada.
Osim toga, s Osmanlijama je ova strana postala utočište za visoke dužnosnike i sultane. Često su odabirali Aziju kao mjesto za povlačenje, gdje su gradili vile uz Bospor, daleko od oči svijeta. Ovdje je mir, povijest i povlašteni pogled na Bospor stvarao poseban spoj privatnosti i luksuza…
Bosporske vile – Povlašteni pogled
Prelazeći most, pogled mi privlači zelenilo uz obalu… Tu su, izdvojene i tihe. Bospor je linija moći, a zemljište uz njega pripadalo je onima koji su znali kako ga steći – i zadržati.
U osmansko doba, sultan, veziri i najbogatiji trgovci gradili su yalı vile na samoj obali. Darovane kao nagrada za vjernost ili kupljene nevjerojatnim bogatstvom, bile su simbol utjecaja i blizine dvora, ali i povlaštenog mira izvan njegovih zidina.
Vrijeme je donijelo promjene. S padom Carstva, mnoge su vile promijenile vlasnike – neke su preuzeli novi bogataši, druge su pretvorene u restorane, hotele ili ambasade. Danas su rijetke i nevjerojatno skupe, skrivene iza visokih zidova, dok njihove terase i dalje gledaju na prolaz brodova – baš kao i stoljećima prije.
Nekada znak moći, danas rijedak i gotovo nedostižan luksuz.
Zlatni zalazak iznad Istambula
Sunce tone iza horizonta, a zlatni grad gubi oštre obrise. S vrha Çamlıca brda, gdje se uzdiže najveća džamija moderne Turske, pogled se proteže preko Bospora sve do europske strane. Svjetla palača i hotela već trepere uz obalu, dok ispod mene azijski kvartovi polako tonu u večer, pripremajući se za noćni ritam.
U ovoj zlatnoj svjetlosti, Bospor se ne doima kao granica. Voda ne dijeli, već spaja.
Gradska vreva polako utihnjuje.
Grad na trenutak zastaje, poziv na molitvu dopire iz džamije iza mene, posljednje zrake dana klize niz minarete i nestaju u sumraku.
Dok grad tone u noć, džamije koje su kroz stoljeća oblikovale Istanbul sada svijetle na obzoru.
➡️ Priča o džamijama – Džamije Istanbula (DODATI LINK ! )
Ali tišina neće trajati dugo. Noć u Istanbulu ne znači kraj, već novi početak.
Noćni Istanbul - Mirisi i okusi Istanbula
Spuštajući se s Çamlıca brda, svjetla grada preuzimaju atmosferu. Ulice su prepune ljudi, redovi restorana i kafića protežu se uz pločnike, mirisi začina i pečenog mesa lebde u zraku, a glasovi prolaznika miješaju se s užurbanim zvukovima grada.
Stolovi su puni jela koja definiraju istanbulsku noć. Sočne köfte, mirisni kebabi, balık ekmek s ribarnica uz obalu, svježe pečeni pide i razne vrste meze. Zrakom se širi slatki miris turskog čaja i baklave, dok se poslužuju zdjele vruće čorbe – omiljenog izbora za kasne sate.
Dok prolazim kroz gužvu, iz obližnje džamije dopire glas mujezina. Zvuk molitve prelazi preko stolova, miješajući se s razgovorima, zvukom pribora i tihom glazbom iz restorana. Istanbul diše punim plućima, ispunjen okusima i mirisima noći.
Većernja šetnja uz Bospor
Ostavljam za sobom vrevu restorana i ulazim u drugačiji svijet. Preda mnom se prostire Bospor – crnilo vode ispresijecano odrazima mostova i brodova u pokretu. Vjetar donosi svježinu s mora…
Šetnica je živa, ali nije bučna. Ribari u tišini čekaju svoj ulov, prodavači na kolicima nude vruće kestene i kukuruz, dok prolaznici uživaju u večernjoj šetnji. Ovdje nema žurbe, samo trenutak odmora u gradu koji rijetko zastane.
Hodam polako, razmišljajući o svemu što sam vidio proteklih dana. Carske palače, džamije, bazari, ulice pune priča – slike se vraćaju jedna za drugom. Istanbul ostavlja trag, ne samo u sjećanju, već u načinu na koji sam ga doživio.
Dolmabahçe palača – Suton Osmanskog Carstva
Sa druge strane Bospora, gdje su se nekada sidrili sultanski brodovi, uzdiže se Dolmabahçe palača – posljednja velika rezidencija osmanskih vladara. Sagrađena sredinom 19. stoljeća, bila je raskošnija od svih prije nje, ali ujedno i simbol vremena kada je moć Carstva počela blijedjeti.
Za razliku od starog Topkapija, zatvorenog u zidinama povijesti, Dolmabahçe je trebala biti otvoreni dokaz osmanske modernosti. Neoklasicizam, barok i rokoko spojeni su s tradicionalnim osmanskim elementima, stvarajući palaču koja je izgledala kao europski dvor, ali je i dalje pripadala Istoku. Najveći kristalni luster na svijetu, zlatni stropovi i prostrane balske dvorane nisu ostavljali sumnju – Osmansko Carstvo još je imalo ambicije.
Ali ta je ambicija imala cijenu. Gradnja palače gotovo je ispraznila državnu blagajnu, dok su europske sile napredovale, a Carstvo se sve teže nosilo s unutarnjim nemirima i gubitkom teritorija. Dolmabahçe je bila blistava, ali pod tom raskoši skrivala se pukotina koja se više nije mogla popraviti.
Nakon pada Carstva, palača je postala rezidencija Mustafe Kemala Atatürka, vođe moderne Turske. U ovim sobama proveo je posljednje dane svog života, a svi satovi u palači i danas su zaustavljeni na 9:05 – trenutak njegove smrti 1938. godine.
Pogled iz palače prema Bosporu ostao je isti. No, oni koji su ga promatrali iz ovih dvorana – njihova je era završila.
Djevojačka kula – Svjetionik legendi
Na kraju šetnice dolazim do prostora ispunjenog ljudima. Neki razgovaraju, drugi sjede u tišini, dok pogledom prate siluete brodova na Bosporu.
Kamene platforme uz obalu stvaraju prirodno okupljalište, idealno za trenutak predaha s pogledom na Djevojačku kulu.
Mali usamljeni otok u tjesnacu, osvijetljen je i nepogrešivo prisutan.
Nekada svjetionik, osmatračnica, pa čak i zatvor, danas jedan od simbol Istanbula.
Priče koje okružuju kulu su brojne. Najpoznatija govori o sultanu kojem je prorok rekao da će mu kći umrijeti od zmijskog ugriza na dan svog osamnaestog rođendana.
U strahu od sudbine, dao je sagraditi kulu na morskoj hridi i smjestio je tamo, daleko od kopna, nadajući se da će je tako spasiti.
Godinama je princeza rasla u osami, bez doticaja s vanjskim svijetom, dok jednog dana nije stigao dar – košara puna voća.
Nitko nije primijetio zmiju skrivenu unutra. Kad je otvorila poklon, sudbina koju su pokušali izbjeći ostvarila se.
Vrijeme je da se uputim prema hotelu. Istanbul je nadmašio moja očekivanja i postao jedan od onih gradova u koje se isplati vratiti – zbog njegovih znamenitosti, njegove energije i osjećaja koji ostavlja.
Zbog priča koja nikada nije sasvim ispričana.
Zadnji dan u Istanbulu – Okusi, mirisi i melodije oproštaja
Zadnji dan u Istanbulu protekao je bez žurbe. Nema planova, nema popisa mjesta koja treba obići – samo sporedne ulice i ritam grada koji mi je već dobro poznat. Jutra su ovdje drugačija kad nema trke za znamenitostima. Kava i čaj izmjenjuju se u dugim pauzama, dok promatram ljude, ulice i prizore svakodnevice.
Tursko veče
Kako se dan bliži kraju, Istanbul mi priprema oproštaj dostojan svog karaktera. Putovanje završavam na turskoj večeri, uz pjesmu i ples, dok ritam bubnjeva i zvuk saz-a ispunjava prostor, noseći atmosferu stoljetne tradicije.
Uz vino za oproštaj, imam osjećaj da se Istanbul nikada ne ostavlja u potpunosti – dio mene ostaje ovdje, izgubljen negdje između ulica i minareta, u prolazima bazara, ili možda samo u odrazu svjetala na Bosporu.
Galerija fotografija - Istanbul 5. Dio - Azijska strana, Turska
