Karanac - Zimski vašar i Čvarakfest
Sadržaj:
ToggleIdeja za putovanje - Karanac
Zimsko sivilo i hladni dani obično prizivaju boravak u zatvorenom, ali potraga za sadržajem koji ima neku težinu odvela me na jednodnevni izlet u srce Baranje. Rezervacija autobusnog posjeta Karancu i tamošnjem Zimskom vašaru s Čvarakfestom pokazala se dobrim izborom, bez obzira na prognozu koja nije obećavala ništa lijepo.
Crkva sv. Donata
Po dolasku je padala lagana, uporna kiša. Sajam se održavao na livadi uz crkvu sv. Donata, rimokatoličku crkvu iz 1830. godine koja danas ima status zaštićenog spomenika kulture. Ona je mirno stajala u središtu mjesta, dok se oko nje odvijao živ i prilično gust metež. Karanac je maleno mjesto i da nije bilo kiše, prolazak kroz gužvu bio bi znatno teži. Ovako su se ljudi ipak malo razmaknuli pod kišobranima, iako ih to nije spriječilo da se zadrže gdje god je bilo nešto zanimljivo.
Čvarakfest
Odmah sam napravio prvi krug među štandovima da steknem dojam o ponudi, a ona je bila uistinu bogata i raznolika. Na drvenim stolovima nizali su se domaći sirevi, starinski kolači, boce rakije i vina, ali najviše su pažnje privlačili suhomesnati proizvodi. Miris slanine, kobasica i kulena lebdio je u zraku, dok su posjetitelji obilazili izlagače tražeći najbolje komade za ponijeti kući.
Čvarakfest
Nakon razgledavanja štandova, produžio sam do ekipa koje su se natjecale u topljenju čvaraka. Miris masti i dima širio se čitavim selom, a majstori kotlova su, unatoč kiši, strpljivo bdjeli nad vatrom čekajući onaj pravi trenutak kada čvarci dobiju savršenu boju i teksturu. Čvarakfest je sastavni dio Zimskog vašara koji se u Karancu održava već šesnaestu godinu zaredom. Ove je godine titulu čvarak-majstorice zasluženo odnijela Melinda Kovač iz Kotline, što je još jedna potvrda da se baranjska tradicija ovdje shvaća vrlo ozbiljno i s velikim ponosom prenosi dalje.
Što nam može kiša
Nakon prvog obilaska sklonio sam se u veliki šator. Trebalo je nešto pojesti, popiti i malo se ugrijati. U šatoru je bilo živo, glasno i toplo, onako kako i treba biti na ovakvim manifestacijama. Tu se kiša gotovo zaboravi, barem na trenutak. Kad je malo popustila, vratio sam se van i krenuo u novi krug. Tada sam se zadržao u razgovoru s gospodinom Mijom Vojkovićem, koji izrađuje unikatne ribarske suvenire, vjerne replike starih ribarskih alata.
Susret s čuvarom tradicije
Gospodin vojković rekao mi je da ove godine na Čvarakfestu ne izlaže jer mu se to jednostavno ne isplati. Šteta, jer njegovi radovi, napravljeni s puno mjere i strpljenja, uvijek privuku pažnju i čuvaju dio baranjske povijesti. Ali ovim putem mogu mu ostaviti malu reklamu – više o njegovim radovima možete vidjeti na ribarski-suveniri-vojkovic.eu.
Prije nego što sam napustio sajmište, kupio sam domaći sir i slaninu – suvenire koji imaju vrlo konkretan rok trajanja, ali se dugo pamte.
Ulica zaboravljenog vremena
Nakon sajma uputio sam se malo dalje u selo, do Ulice zaboravljenog vremena, gdje se nalazi dvorište Baranjske kuće. Ova zbirka, iza koje stoji Vladimir Škroba – Baja, okuplja više od osamsto predmeta i proglašena je kulturnim dobrom. Obišao sam dvorište i stare ambare u kojima su smještene radionice nekadašnjih zanata – lončarska i stolarska radionica, stara brijačnica, pa i replika krčme „Pod kruškom“. Taj prostor nudi mirniji pogled na prošlost kraja i dobro dođe kao kontrast sajamskoj vrevi iz koje sam upravo došao.
Autentičan doživljaj Baranje u zimskom izdanju
Iako je kiša cijeli dan pratila program i povremeno otežavala fotografiranje, nije mi žao što sam posjetio Karanac. Zimski vašar i Čvarakfest zanimljivi su, sadržajni i nude autentičan doživljaj Baranje u zimskom izdanju. Putovanje smo nastavili prema Osijeku, gradu koji zaslužuje vlastitu priču i koji ostavljam za sljedeći putopis. Sve u svemu, ovaj jednodnevni izlet pokazao je da Baranja ima što ponuditi i u hladnijim mjesecima, ako ste spremni prihvatiti malo blata i dima iz kotlova.

