Dubrovnik – Gradske zidine: Video obilazak
Povratak u Dubrovnik
Dubrovnik mi nije nepoznat. Posjetio sam ga više puta, o njemu sam već pisao i dobro poznajem onaj prvi pogled koji se otvara pri spuštanju prema gradu. Ipak, iz nekog razloga još ga nikada nisam ozbiljnije snimio niti napravio pravi videoobilazak.
Želja mi je proći zidinama cijelim krugom, snimiti grad odozgo, a zatim ga pokazati i s morske strane kako bi Dubrovnik zabilježio iz kutova koji su mi ranije nedostajali.
Nakon poznatog pogleda s prilazne ceste spustio sam se prema Pilama, prešao kameni most i kroz Vrata od Pila ponovno ušao u stari grad.
Onofrijeva fontana i crkva sv. Spasa
Odmah nakon ulaska dočekale su me dvije poznate građevine: Velika Onofrijeva fontana i mala renesansna crkva sv. Spasa. Fontana je već stoljećima dio dubrovačkog vodovoda, a vodu ispušta kroz kamene maskerone raspoređene oko njezina šesnaesterokutnog tijela.
Crkva sv. Spasa podignuta je nakon snažnog potresa 1520. godine, kao zavjetna zahvala što grad nije potpuno razoren. Kada je Dubrovnik 1667. pogodio mnogo razorniji potres, crkva je ponovno ostala gotovo neoštećena. Upravo je zato njezina jednostavna kamena građevina jedan od rijetkih sačuvanih primjera dubrovačke renesanse prije velike katastrofe.
Franjevački samostan Male braće
Uz crkvu sv. Spasa nalazi se Franjevački samostan Male braće. Nakon nekoliko koraka iz užurbanog prostora kod Pila ušao sam u klaustar, okružen nizom vitkih kamenih stupova i otvoren prema mirnom unutarnjem vrtu.
Samostanski muzej čuva crkveno ruho, nakit, slike, stare knjige, kamene ulomke i brojne predmete povezane sa životom franjevaca. U klaustru se nalazi 120 stupova, a njihovi kapiteli ukrašeni su različitim biljnim, životinjskim i ljudskim likovima, zbog čega se i tijekom obične šetnje uvijek može pronaći neki novi detalj.
Ljekarna Male braće iz 1317. godine
Najpoznatiji dio samostana ipak je njegova ljekarna. Osnovana je 1317. godine, vjerojatno istodobno s izgradnjom samostana, a najprije je služila bolesnim redovnicima. S vremenom je počela primati i stanovnike Dubrovnika te je postala javna ljekarna.
Često se opisuje kao treća najstarija ljekarna u Europi, ali njezina najveća posebnost nije samo godina osnutka. Djeluje gotovo neprekidno više od sedam stoljeća, zbog čega se smatra jednom od najstarijih još aktivnih ljekarni u Europi, a prema kontinuitetu rada možda i najstarijom.
U muzeju su izložene stare ljekarničke posude, mužari, vage, preše, uređaji za destilaciju i rukopisi s receptima. Među njima su se čuvali pripravci za uobičajene bolesti, ali i recepti za eliksire mladosti, bolje pamćenje, pa čak i napitak koji je navodno trebao donijeti mir u braku
Dubrovački maskeron i sreća u ljubavi
Nakon izlaska iz samostana uz njegov se zid nalazi kamena glava koju bi se lako moglo previdjeti da oko nje gotovo uvijek nema ljudi. Maskeron je nekada služio kao izljev za kišnicu, ali danas je mnogo poznatiji po neobičnom izazovu.
Prema dubrovačkoj predaji, treba stati na njegovu usku i potpuno uglačanu površinu, okrenuti se prema zidu, zadržati ravnotežu te skinuti i ponovno odjenuti majicu bez silaska. Onoga tko u tome uspije trebala bi pratiti sreća u ljubavi. Već je i samo stajanje na skliskom kamenu dovoljno teško, što objašnjava zašto se prolaznici ondje toliko dugo zadržavaju.
Stradun i Gradski zvonik
Nastavio sam Stradunom, snimajući pročelja, portale, kamene ukrase i detalje koji se u širokom kadru lako izgube. Dok sam se približavao drugom kraju ulice, oglasila su se zvona s Gradskog zvonika.
Kameru sam usmjerio prema velikom zvonu i dvjema brončanim figurama s čekićima. To su Zelenci, poznati i kao Maro i Baro.
Maro i Baro
Ime su dobili po zelenoj patini koja se s vremenom stvorila na bronci, a njihov je zadatak udaranjem u zvono označavati sate. Zvonik je izvorno podignut u 15. stoljeću, dok se izvorne figure danas čuvaju u muzejskoj zbirci, a na vrhu zvonika nalaze se njihove kopije.
Zvuk njihovih čekića stigao je do mene prije nego što sam ih dobro vidio. Upravo me zvonjava natjerala da podignem kameru i približim figure koje se s razine Straduna doimaju tek poput malenih obrisa.
Trg Luža i palača Sponza
Na kraju Straduna otvorio se Trg Luža, prostor na kojem se na nekoliko desetaka metara susreću palača Sponza, Gradski zvonik, Orlando, crkva sv. Vlaha i prolaz prema staroj luci.
Dok se snima pojedini prozor, stup, reljef ili kip, lako se izgubi osjećaj koliko se značajnih građevina ovdje nalazi jedna uz drugu. Tek u širem kadru postaje vidljivo koliko je taj dio grada arhitektonski gust i koliko se pogledi neprestano preklapaju.
Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku
Na trgu sam ušao u crkvu sv. Vlaha, posvećenu zaštitniku Dubrovnika. Njegov se lik pojavljuje na brojnim mjestima po gradu, često s maketom Dubrovnika u ruci, pa crkva na završetku Straduna predstavlja jedno od glavnih mjesta njegova štovanja.
Nakon obilaska unutrašnjosti izašao sam na drugu stranu trga i nastavio prema Gundulićevoj poljani. Ondje počinje uspon monumentalnim jezuitskim stubama prema višem dijelu grada.
Jezuitske stube i crkva sv. Ignacija
Jezuitske stube vode prema Boškovićevoj poljani i crkvi sv. Ignacija. Uspon postupno odvaja posjetitelja od gužve na Stradunu, a na vrhu se otvara mirniji prostor pred velikim baroknim pročeljem.
Ušao sam u crkvu i najviše se zadržao uz bogato oslikanu apsidu. Freske prikazuju prizore iz života svetog Ignacija Loyolskog, a izradio ih je barokni slikar Gaetano Garcia. Naslikana arhitektura i pravi kameni elementi međusobno se nastavljaju, pa se na pojedinim mjestima teško odmah razabire gdje završava građevina, a počinje slika.
Ulicama (moga) grada
Nakon velikih trgova i poznatih građevina krenuo sam manjim ulicama lijevo i desno od Straduna. Nisam imao strogo određenu putanju, nego sam pratio kamene grbove, skulpture, zvona, stare portale, stepenice i zelenilo koje se pojavljuje među kućama.
U tim se ulicama Dubrovnik snima potpuno drukčije. Nema jednog središnjeg prizora, nego se kadar slaže od sitnica: prozora otvorenog iznad prolaza, biljke koja raste iz zida, kamenog lica iznad vrata ili uskog stubišta koje nestaje između kuća.
Crkva sv. Josipa i čempres iz kamenog pročelja
U Ulici od Puča naišao sam na malu crkvu sv. Josipa, pred kojom se okupilo više ljudi. Pozornost nije privlačio samo kameni prikaz svetog Josipa s Djetetom, nego čempres koji iznad njezinih ulaznih vrata, iz kamenog pročelja, raste već gotovo 180 godina.
Stablo se iz kamenog zida izdiže na mjestu na kojem gotovo da nema vidljive zemlje. Njegovo točno podrijetlo nije sasvim jasno, pa se pretpostavlja da je sjeme slučajno dospjelo u pukotinu i kroz zid pronašlo put do vlage. Upravo taj neobični čempres razlog je zbog kojeg se prolaznici zaustavljaju i gledaju prema pročelju male crkve.
Stara gradska luka Dubrovnik
Lutanje ulicama dovelo me do stare gradske luke. Nakon zatvorenih prolaza i kamenih pročelja grad se ondje ponovno otvorio prema moru, brodicama i zidinama koje okružuju ulaz u luku.
Ukrcao sam se na brod kako bih Dubrovnik obišao s vanjske strane. Bio je to prvi dio plana zbog kojeg sam ovoga puta i stigao: snimiti zidine s mora, a zatim ih sljedećeg dana obići odozgo.
Dubrovnik i gradske zidine s mora
Nakon isplovljavanja postupno su se otvorili pogledi na tvrđavu sv. Ivana, Revelin, staru luku i dugi morski potez zidina. Iz gradskih ulica vide se pojedini tornjevi i bedemi, dok se tek s mora može obuhvatiti njihova puna visina.
Brod je nastavio uz južnu stranu grada, ispod visokih zidina, stijena i malih kupališta skrivenih pod bedemima. Kuće, crkveni tornjevi i crveni krovovi izranjali su iznad obrambenog pojasa, a Dubrovnik se postupno pretvorio u jednu zatvorenu kamenu cjelinu. Nikada nisam vidio Dubrovnik iz ove perspektive.
Na dubrovačkim zidinama
Sljedećeg jutra ponovno sam se vratio na Pile. Ovaj put nakon ulaska nisam nastavio Stradunom, nego sam se popeo na gradske zidine i napokon započeo videoobilazak koji sam godinama priželjkivao.
Već nakon prvih stepenica otvorio se pogled na Stradun, gužvu među kućama i pravilne nizove crvenih krovova. S razine ulice Dubrovnik djeluje zbijeno, dok se odozgo jasno vide vrtovi, terase, dvorišta i prostori skriveni iza kamenih pročelja.
Kako sam napredovao zidinama, pogledi su se neprestano mijenjali. S jedne strane nalazili su se grad, Srđ i kuće položene uz obronak, a s druge more, Lokrum, Lovrijenac i stijene pod zidinama.
Vrijeme je bilo idealno. Nebo je bilo vedro, more mirno, a vidljivost odlična. Znao sam da će snimke ispasti upravo onako kako sam zamišljao.
Svaki novi zavoj donosio je drukčiji raspored kula, krovova i mora. Povremeno sam zastajao radi širokih panorama, a zatim nastavljao snimati uske prolaze, topove, stražarnice i dijelove zidina koji se iz grada gotovo uopće ne vide.
Kafići na dubrovačkim zidinama
Na nekoliko mjesta uz trasu pojavili su se mali kafići i terase za predah. Nisam ih pamtio iz svojih ranijih dolazaka, barem ne u tolikoj mjeri, pa su bili jedna od najuočljivijih promjena.
Smješteni su uz same bedeme, s pogledom prema moru ili krovovima grada. U tako dugom obilasku mjesto za predah može dobro doći, iako istodobno pokazuje koliko su se zidine prilagodile načinu obilaska Dubrovnika.
Više informacija o dubrovačkim zidinama možete pronaći na službenoj stranici Turističke zajednice grada Dubrovnika.
Tvrđava Minčeta – najviša točka zidina
Završni dio kruga vodio je prema tvrđavi Minčeti, najvišoj točki dubrovačkih zidina. Put se ponovno uspinjao, a pogled postajao sve širi.
S vrha se vidi gotovo cijeli grad: krovovi, zvonici, Stradun, more, Lokrum i okolne utvrde. Nakon što sam Dubrovnik prethodnog dana snimio s morske strane, pogled s Minčete zaokružio je cijelu zamisao ovog putovanja.
Povratak na Stradun
Iz Minčete sam se spustio kamenim prolazima i završio puni krug po zidinama. Nakon nekoliko sati provedenih iznad krovova ponovno sam se našao na Stradunu, među ljudima i građevinama koje sam dotad promatrao s visine.
Tu je završilo glavno snimanje. Otišao sam na ručak, spremio kameru i ostatak dana nastavio uživati u gradu bez određenog plana. Dubrovnik sam ovaj put napokon snimio onako kako sam dugo želio: iz njegovih ulica, s mora i s gradskih zidina.
Galerija fotografija - Dubrovnik - Gradske zidine
