Chur – Najstariji grad Švicarske
Kora
Chur sam sebe zove najstarijim gradom Švicarske i s tim sam naslovom u glavi izašao iz autobusa. Grad je ime dobio od keltske riječi kora, što znači „pleme, rod”, a Retoromani ga i danas zovu Cuira. Po čemu je baš najstariji, saznao sam tek kasnije.
Siva Plessur
Kiša me pratila gotovo cijelim putem, pa sam o vremenu dosad pisao skoro više nego o Švicarskoj, ali Chur me dočekao pod vedrim nebom. Uz cestu je tekla Plessur, a tako sivu vodu dotad još nisam vidio. Pročitao sam poslije da rijeka s planina od škriljevca nosi mnogo sitnog nanosa, pa je sivu boju vjerojatno dobila od njega.
RAZGLEDNICA: Bernina Express – Tirano i St. Moritz, Švicarska
Natkriveni prolazi
Grupa iz agencije imala je svoj program, a ja sam se, kao i obično, odvojio jer volim istraživati sam. Preko mosta sam ušao u stari grad, gdje su se ulice odmah suzile, a kuće su se toliko primaknule jedna drugoj da su ih ponegdje iznad glave spajali mali natkriveni prolazi.
Jedna od tih uličica izvela me na Martinsplatz, popločan trg sa starim kućama, iznad kojih se diže zvonik crkve svetog Martina.
Zvona Martinsplatza
Na trgu stoji fontana sa zodijačkim znakovima na koritu i likom u oklopu na stupu. Kada sam od fontane krenuo prema crkvi, oglasila su se zvona svetog Martina, što mi je bio sasvim dovoljan poziv da uđem.
Unutra su me na južnom zidu dočekali vitraji Augusta Giacomettija, onog istog čiji sam „Raj” gledao u Davosu. Napravio ih je 1919. i bilo mu je to prvo veće djelo u staklu. Kad sam izašao iz crkve, malo sam se odmorio, a to mi je dobro došlo jer je ostatak puta išao uzbrdo.
Zašto Chur govori njemački?
U velikom požaru u travnju 1464. izgorjela je stara crkva svetog Martina, a s njom i veći dio grada. Car je gradu još iste godine potvrdio povlastice i dopustio cehove, pa su vlast od biskupa preuzeli obrtnici, a s cehovima je u grad stizalo sve više majstora s njemačkog govornog područja. Tako je jedan požar Churu promijenio i vlast i jezik: na ulicama se u idućem stoljeću sve manje govorio retoromanski, a sve više njemački.
Iz iste je crkve krenula i reformacija u Graubündenu: u svetom Martinu 1527. umjesto katoličke mise prvi je put slavljena evanđeoska večera. Grad je postao protestantski, ali biskup je ostao gdje je i bio, gore na brežuljku iznad starog grada.
Torturm i Hof
Put prema biskupskom dvoru vodio me iza crkve svetog Martina, čiji stražnji dio, okrenut prema malom Ragazplatzu, izgleda poput zasebne kapelice. Odmah iza crkve počinju kamene stube kojima sam se popeo do Torturma, srednjovjekovnog tornja kroz koji se ulazi na biskupski Hof. Grbovi na zidu tornja mnogo su mlađi nego što izgledaju. U tornju je i Hofkellerei, gostionica u kojoj se biskupovo vino točilo još u srednjem vijeku, a radi i danas.
Iza tornja otvorio se Hof, trokutasti trg s kućama kanonika i fontanom. Na tom je mjestu, kako sam poslije pročitao, nekad stajao rimski kaštel, a naselje ispod njega Rimljani su zvali Curia. Iz kaštela se razvila biskupija Chur, jedna od najstarijih sjeverno od Alpa, koja ima svoje biskupe još od kasne antike.
Sveti Lucije i medvjed
Uz početke kršćanstva u Churu veže se legenda o svetom Luciju, britanskom kralju koji je ostavio krunu da bi poganima propovijedao Evanđelje. Na putu prema ovim krajevima sreo je siromašnu ženu koja je s mukom vukla uzbrdo kolica puna drva, pa je pred njih upregnuo medvjeda koji ga je stalno pratio. Prema legendi, na kraju je umro kao mučenik u Churu, na tornju Marsöl na rubu Hofa.
Lucije je danas zaštitnik biskupije Chur i Kneževine Lihtenštajn, pa me njegova priča na trenutak vratila u Vaduz, gdje je moja švicarska serija i počela.
Kripta na lavovima
Na istom trgu stoji katedrala sv. Marije Uznesenja. Os joj je neobično zakrivljena, vjerojatno zato što je sagrađena na samom rubu stijene. Ipak, meni je najdublje u sjećanju ostao prostor ispod povišenog svetišta.
Stubama sam sišao u kriptu, a na ulazu su me dočekala četiri apostolska stupa iz vremena oko 1220., svaki na kamenom lavu. Po zidovima su ploče s grbovima i natpisima, a prema starijim zapisima ovdje su nekad bile i grobnice plemićkih obitelji.
Natrag uz Plessur
Istim sam se stubama spustio s Hofa i popio kavu pod suncobranom na jednom od trgova starog grada. Na putu prema rijeci stao sam na pivo, a po takvom suncu za to nije trebalo opravdanje. Nakon piva vratio sam se na Plessur i prošetao uz rijeku, jednako sivu kao kad sam stigao.
Po čemu najstariji?
Chur svoj naslov duguje kamenom oruđu lovaca s kraja ledenog doba, starom oko 13.000 godina, koje je pronađeno u gradu. To su ujedno najstariji poznati tragovi čovjeka u Graubündenu. Nakon svih crkava i tornjeva koje sam toga dana vidio, malo me nasmijalo što je na kraju presudila šačica kamenja.
Ja sam u Churu proveo tek nekoliko sati, od rijeke do kripte i natrag. Za najstariji grad Švicarske to nije mnogo, ali za kraj putovanja koje je počelo u Vaduzu, a nastavilo se kroz Davos i Berninu, bilo je sasvim dovoljno. Tu je, barem zasad, završila moja švicarska priča.
Galerija fotografija – Chur – Najstariji grad Švicarske
