Seljačka buna 1. Dio - Matija Gubec - Muzej seljačkih buna
Hrvatsko Zagorje
Za gorom, sa druge strane Medvednice, u pitomom i brežuljkastom krajoliku smjestilo se Hrvatsko Zagorje. Ovaj dio Hrvatske, prepun bogatih turističkih lokacija možemo podijeliti na sjeverni dio koji obuhvaća Varaždinsku županiju, i južni dio koji obuhvaća Krapinsko-zagorsku županiju. Povezano mnogim sporednim cestama, Hrvatsko Zagorje stvoreno je za istraživanje osobnim automobilom.
Počevši od poznatih Stubičkih, Krapinskih i Tuheljskih toplica, turistički adut ove regije je i bogato kulturno-povijesno naslijeđe. Zagorje krasi velik broj utvrda i dvoraca, od kojih su zasigurno najpoznatiji i najposjećeniji dvorci Trakošćan (na brežuljku iznad gornjeg toka Bednje), te Veliki Tabor (kod Pregrade, nedaleko od rijeke Sutle). Ako vas zanima kako ova dva Zagorska bisera izgledaju iznutra, svakako pogledajte putopisne razglednice!
Ovdje se nalazi i najpoznatije hodočasničko središte u Hrvatskoj – Marija Bistrica. Od hodočasničkog turizma tu su još i i Trški Vrh kod Krapine, te Vinagora kod Pregrade.
U nezaobilazna turistička odredišta spadaju i nalazište krapinskog pračovjeka, te etnoselo u Kumrovcu, a odmah uz Klanjac je i Zelenjak, sutjeska rijeke Sutle, gdje se nalazi spomenik hrvatskoj himni.
Mnogobrojne zanimljive lokacije, te ponuda autohtonih, kvalitetnih i ekološki uzgojenih proizvoda, polako ali sigurno pretvaraju Zagorje u jedinstvena i prepoznatljivu turističku destinaciju.
Ovoga puta krenuo sam prema Gornjoj Stubici, kako bi se podsjetio jedne skoro zaboravljene priče o Matiji Gupcu i seljačkoj buni.
Spomenik Matiji Gupcu
Lutajući Zagorskim brežuljcima, tražeći dvorac Orešić, GPS me doveo na parkiralište ispred 6,5 metara visoke figure Matije Gupca, iza kojeg se uzdižu dva simetrična krila – svaka dužine 20, a visine 7,50 metara. Spomenik izgleda masovno, nisam očekivao nešto tako veliko i detaljno. Ispunjen je brončanim reljefima koji prikazuju više od tri stotine likova. S jedne strane nalaze se prizori Stubičke bitke, ljudi, konji, sudar plemićke vojske i pobunjenih seljaka, a s druge panorama tadašnjeg života. Pri dnu desnog krila nalazi se lik Petrice Kerempuha, s tamburom u rukama, u prirodnoj veličini.
Autor spomenika je Antun Augustinčić, a završen je na 400. obljetnicu Seljačke bune i na dan otvorenja Muzeja seljačkih buna – 1973. godine.
Muzej seljačkih buna
Muzej je smješten u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. stoljeća. Prvi postav otvoren je 1973. godine, kada je otkriven Spomenik Matiji Gupcu i Seljačkoj buni. Stalni postav Muzeja, otvoren 2002. godine, nudi cjeloviti pregled feudalnog Zagorja. Povijest, kultura i svakodnevnica tog doba obrađeni su kroz nekoliko tema. U okolici Muzeja je lijepo uređen park, a kilometar duga šetnica vodi do čuvene Gupčeve lipe. Muzej organizira povremene izložbe, muzejske radionice i događanja, od kojih je najpoznatiji Viteški turnir i obilježavanje Seljačke bune.
Manifestacija Seljačka buna
Rekonstrukcije čuvenih bitaka su tradicija, a jednu od ljepših moguće je vidjeti u hrvatskom Zagorju. Manifestacija Seljačka buna, koju posjeti i do 12.000 ljudi značajno je unaprijedila turizam ovog kraja. Već jedanaest godina početkom veljače ori se Buna na zagorskim bregima kao spomen ustanka malog čovjeka u borbi za „pravicu“. Podsjećanje na bitku, pored same borbe i kulturno-umjetničkog programa, prati srednjovjekovni sajam na kome je moguće gađati lukom i strijelom, ali i probati široku ponudu domaćih specijaliteta.
Manifestacija počinje 3. veljače „Puntanjem kmetov“. Ispred rodne kuće Matije Gupca u Hižakovcu, okuplja se kmetsko vodstvo koje na čelu s Matijom Gupcem kreće prema Gupčevoj lipi, jedinom živom svjedoku Velike seljačke bune. Nakon dvorca veleposednika, kreću na njegovu vojsku. U rekonstrukciji bitke sudjeluje više stotina ljudi. Riječ je o udrugama koja njeguju viteške borbe, a u bitku kod Stubice dolaze iz cijele Hrvatske, ali i iz Slovenije, Slovačke, Češke, Mađarske i Italije.
Lik Gupca tumačio je mještanin K. Končevski, a na pitanje kako bi se Gubec ponašao da živi u sadašnje vrijeme odgovara da je teško usporediti dva vijeka, ali da je odnos nepravde, potlačenih i onih koji ih iskorištavaju, ostao gotovo isti.
Franjo Tahy
Centar Seljačke bune bila je Donja Stubica. Preciznije, imanje mađarskog vlastelina Franje Tahija (iako su kmetovi u to vrijeme svuda bili ekonomski iskorištavani i politički obespravljeni). Nasilni i okrutni Tahi bio je otimač blaga i uroda, silovatelj žena i zlostavljač muškaraca. Uz Tahijevu okrutnost i otimačinu, povod buni bili su i ekonomski razlozi – plemićki monopol nad trgovinom. Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela (bilo je saslušano 508 svjedoka), njihove tužbe zabilježene su na listini od 6.5 m, ali ništa se nije promijenilo… Seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze.
Pobuna u Donjoj Stubici
Franjo Tahi, kako bi utjerao porez, poslao je svoje naoružane plaćenike. Seljaci su ih dočekali sa oružjem i odbili platiti namet. Za vođu bune izabran je Matija Gubec sa planom da ukinu sve daće i namete, da zbace gospodu, te da sami osnuju vladu u Zagrebu. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je na prijedlog hrvatskoga bana, zagrebačkog biskupa i kardinala, J.Draškovića seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara. Vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj, ali i Sloveniji. Seljaci su tada konačno ustrojili program tako da ukinu vladavinu plemstva i da stvore narodnu seljačku državu.
Matija Gubec
Matija Gubec bio je kmet i seljak na imanju feudalaca, nosilac težnji porobljenih kmetova za slobodom i pravicom, bio je narodni sin koji je hrabro vodio porobljene seljake u borbu protiv vjekovnih tlačitelja, te u presudnu bitku protiv plemića kod Stubičkih toplica 9. veljače 1573 godine. Kroz Gubca progovara potišteni čovjek našega Zagorja, progovara obespravljeni kmet, koji vlastitim snagama želi graditi svoju sadašnjost i budućnost, ali ne kao rob već kao slobodan čovjek.
Krah pobune
Seljačka buna je u početku imala uspjeha, no na vijest o buni plemići su počeli skupljati svoju vojsku. Hrvatski ban biskup Juraj Drašković pisao je caru i tražio pomoć. Zajedno sa konjanicima grofa Zrinskog i Uskocima, banska je vojska pod vodstvom podbana Alapića navalila na seljačku vojsku koja se utaborila u Donjoj Stubici. Među pobunjenim seljacima navodno je bilo oko 15 tisuća ljudi, a pretpostavlja se da je u završnoj bici sudjelovalo njih pet tisuća. Oko tri tisuće poginulo je u sukobu, dok su ostali zatočeni ili pogubljeni, a dio njih je osakaćen kao primjer ostatku stanovništva. Boj je trajao četiri sata, pobjeda je već naginjala seljacima kad je u posljednji tren došla na bojište četa haramija i pomogla plemićkoj vojsci u zimsko predvečerje razbiti kmetove. U krvavoj bici seljačka se vojska hrabro borila ali je najzad podlegla pred nadmoćnim snagama.
Položaj seljaka u Hrvatskoj
Prošlo je 447 godina od Seljačke bune predvođene Matijom Gubcem. Kroz ovaj vremenski period stranice hrvatske povijesti ispunjene su mnogim borbama i stradanjima. U vrijeme kada se je odvijala ova buna hrvatski je narod trpio dvostruka stradanja. S jedne strane njega su ugnjetavali tuđinci, bečki dvor i mađarski grofovi, a s druge strane domaća gospoda. I jedni i drugi su ekonomski izrabljivali i mučili narod i bili neprijatelji obična puka. U Draškovićevo doba tri su pojave bile značajne u Hrvatskoj: borba protiv Osmanlija, vjerska sukobljavanja katolika i protestanata, te seljačka buna 1573. godine.
Od rada i znoja kmetova živjeli su carevi, plemići i popovi a sami kmetovi bijahu potpuno obespravljeni i sa njima se postupalo gore nego sa običnom stokom. Pored svjetovnih feudalaca veliko su bogatstvo i moć imali i crkveni feudalci, prije svega biskupi i viši svećenici, sve do Kaptola. Kmetovi su morali plaćati danak u naturi, u tlaki i u novcu. Kmet je naime morao najprije gospodsku zemlju obraditi, a onda tek svoju, što ju je imao ne kao vlasništvo, nego tek prehrane radi. Od toga mršava prihoda morao je plaćati državi porez, danak gospodi, a desetinu crkvi. Dakako kad je jadnik udovoljio ovim svojim dužnostima, često nije njemu i brojnoj obitelji ostalo gotovo ništa. Ako bi kmetovi odbili platili desetinu, ili nisu mogli platiti, onda je crkvena vlast slala pobirače koji bi silom utjerali prihod.
Stanje hrvatskih seljaka dodatno se pogoršalo jer se na zemljištu Hrvatske vodio stalni rat sa Turcima. Turci su palili i pustošili, odvodeći tisuće muškaraca i žena sa sobom u ropstvo. Nadalje, ako bi kmet umro bez muškoga potomka onda bi njegovo imanje bilo pripojeno feudalcu. Nije imao pravo na lov ili ribarenje niti držati mlin ili pilane jer je to bio monopol u rukama plemića. U tim teškim danima i Kaptol je bio na strani gospode i protiv hrvatskoga seljaka, a jasno je i zašto. Kaptol je posjedovao najveće komplekse zemljišta u Hrvatskoj. Sve je to i prouzrokovalo seljačku bunu, te dogovaranje seljaka kako i kada da se oslobode tih muka i patnji koje su im uzrokovala bogata gospoda.
Osveta
Nakon bitke plemići su se strašno osvetili seljacima, tako je npr. na jednoj kruški visilo obješenih 16 seljaka. Kuće seljaka su spaljivali, a njihove žene i djecu su ubijali čineći najveće moguće zločine. Ban biskup Drašković molio je cara za dozvolu da se najoštrije kazne seljaci i sam Matija „Jednoga od njih, koga zovu Gubec – beg i koga su nedavno proglasili kraljem, okrunit ćemo ostalima za primjer usijanom željeznom krunom ako na to privoli Vaše Veličanstvo“. Nakon što su seljaci poraženi, Gubec je uhvaćen i odveden u Zagreb. Bio je strahovito mučen, vodili su ga po gradu šibajući ga, rugajući mu se, skidali su mu meso sa tijela usijanim klještima i na kraju ga strijeljali. Smaknut je 15. veljače, a prema legendi je javno mučen na Markovu trgu tako što je bio prisiljen da nosi krunu od usijanog željeza (kao “seljački kralj”).
Zašto je buna propala
Zašto je seljačka buna 1573 doživjela poraz?
Osnovni razlog neuspjeha su nedovoljno sazreli materijalni uvjeti za obaranje feudalno-plemičke-crkvene vlasti.Snage seljaka u to vrijeme nisu bile dovoljne da unište vlast feudalaca.Seljačka vojska borila se zatim bez saveznika i bez neke veće discipline u svojim redovima.Seljaci su također bili lakovjerni misleći da će im car pomoći. Još prije bune slali su tri deputacije caru Maksimilijanu II, ali bez uspjeha.Čak su u tijeku bune izjavljivali da se bore protiv gospode i tlačitelja ali da priznaju cara.
Plemićka vojska bila je puno bolje tehnički opremljena, a seljaci su umjesto ofenzivnoga rata čekali u taborištu što nije bilo dobro.Poznato je da se ne može pobijediti ako se čeka, ako se ne vrše ofenzive.
Iako je seljačka buna propala, trajala je svega 12 dana, imala je veliko značenje u svijesti naroda i povijesti Hrvatske.Danas postoje i folklorna društva, neka i izvan Hrvatske, koja njeguju uspomenu na Matiju Gubca i Seljačku bunu.
Sam Matija Gubec duboko se urezao u hrvatsku povijest i u samu narodnu dušu kao simbol borbe za pravicu.Matija Gubec je do današnjeg vremena ostao najveći narodni junak Hrvata.
Muzej seljačkih buna - Video obilazak
Galerija fotografija - Seljačka buna 1. Dio – Matija Gubec - Muzej seljačkih buna
